Na vrhu Rumije, gdje je crkva konačno postavljena 2005. godine, noseći Vladimirov krst, okupljaju se vjernici sve tri vjeroispovijesti. Po legendi, svi nose po zavjetni kamen i polažu ga na vrh planine, za buduću crkvu. Legenda kaže da je na Rumiji postojala crkva i da je zbog nekog sagrješenja nestala. Vjerovalo se da će se crkva nanovo izgraditi kad bude izneseno dovoljno kamena. Iznošenje Vladimirovog krsta na Rumiju vjekovima je predstavljalo tradiciju, i imalo značajnu društvenu ulogu u očuvanju međunacionalnog sklada.
Izgradnja i postavljanje metalne crkve na Rumiji bila je ideja vjernika Mila Dragovića iz Bara.
– U Hilandar odlazim 2005. godine, i u toku razgovora sa ondašnjim monasima o Rumiji i crkvi, i našoj tradiciji iznošenja krsta na vrh planine, dali su mi ideju da je moguće napraviti crkvu od metala. Iste godine u junu odlazim kod mitropolita Amfilohija, i tražim blagoslov da na Rumiji sagradimo malu crkvicu. Imao sam u vidu da se liturgija održavala na vrhu, po vjetrometini, u ranu zoru, kako je običaj. On je to prihvatio i rekao mi „Daj bože da se i to nebesko čudo desi” – prijeća se Dragović.
Od ideje do realizacije nije dugo prošlo.
– Radilo je nas mnogo vjernika, na čelu sa mnom, devet dana i devet noći, jer je bilo najavljeno da će se u Crkvi Svete Trojice održati prva liturgija 2005. godine. Mi smo čak planirali da se metalni elementi iznose ručno. U međuvremenu, od kako se crkva našla na Rumiji, puno toga je ispolitizovano. Nema razdora među nama. Posebnu zahvalnost dugujem mještanima Malih i Velikih Mikulića koji pomažu, u svakom pogledu, našim sestrama u manastiru Svetog Sergeja Radunješkog pod Rumijom – kaže on i dodaje da nijesu tačni navodi koji su se mogli nedavno čuti.
– Netačni su navodi nekih naših sugrađana, prije par dana u medijima, da je crkva rađena u Luci Bar. To nije tačno. Istina je da je rađena u naselju Bjeliši, i to mogu potvrditi mnogi Barani. Sjećam se da je ondašnji paroh Radoman Mijailović telefonom obavijestio ondašnju gradonačelnicu Anku Bećku Vojvodić, koja mu je odgovorila da u načelu, bar koliko ja znam, nema ništa protiv. Takođe se navodi da smo imali saglasnost vlasti lokalnih i republičkih, što nije istinito.
Dragović ističe da se sada, nakon 13 godina, digla bez razloga „tolika haranga”.
– Takođe su netačni navodi nekih političara da u gradu pod Rumijom ima razdora i nesloge među građanima. Da to nije tačno mogu posvjedočiti građani svih konfesija. Od puno njih sam dobijao pohvale, u nekom dijelu čak i pomoć. Crkva je sagrađena u Crnoj Gori, odnosno opštini Bar, koliko ja znam. Valjda nisam trebao da tražim blagoslov od opštine Ulcinj, Tuzi, ili Skadra u Albaniji. Odgovorno tvrdim da mitropolit Amfilohije, osim blagoslova, nije imao drugog udjela – ističe Dragović.
On tvrdi da vjernici grada Bara poštuju zakone i institucije države Crne Gore, te da su po dobijanju rješenja vratili sve u prvobitno stanje, onako kako su nadležni zahtijevali, i kako je bilo prije nego su inspekcije došle u kontrolu, te sada crkva izgleda kao 2006. godine.
– Crkva je 2006. godine obložena postojećim kamenom bez cementa i željeza. U ovoj godini smo pristupili uljepšavanju crkve, kako bismo je pojačali armaturnim mrežama, cementom i željezom. Predviđeno je bilo da se krov pokrije kamenim pločama, koje je inspekcija zatekla na vrhu Rumije, ali smo od toga odustali, kao i od armaturnih mreža. Vratili smo kamen okolo crkve, i ona sada ima izgled kako je bilo i 2006. godine, s tim što je konstrukcija prefarbana zbog korozije – kaže on, i podsjeća da je spoljašnjost crkve ranije oskrnavljena natpisima na albanskom jeziku – „Ovo je zemlja Ilira”, te da je više puta polomljen krst od kamena i aluminijuma, kao i da je pucnjima iz puške izbušena jugoslovenska zastava trobojka koja se tamo vijorila desetak godina.
– U 13 godina bitisanja crkve na Rumiji, pored planinara i izviđača, izašlo je na desetine hiljada vjernika iz Crne Gore i šire, koji su bili oduševljeni onim što ih je dočekalo na tom prostoru. Ja sam za tih 13 godina, od 1972. kada sam prvi put izašao, do danas, proveo na Rumiji jednu godinu života, a za to moje hodočašće imao sam porodičnu obavezu. Pa valjda nisu ljudi bez razloga godinama iznosili kamen po kamen na Rumiju. Zašto bi to radili – kaže, između ostalog, Milo Dragović.D.S.